Na osnovu odluke Kulturno-prosvetne zajednice Srbije da se izvrši recenzija rukopisa RESNIK, grupe autora, podnosim sledeći

Izveštaj

Rukopis hronike Resnika, grupe autora, dvotomni je autorsko-istraživački rad većeg broja istaknutih pojedinaca ovog naselja, koji su, posle cele decenije rada, uspešno okončali davno započeti rukopis preminulog Živka Radojičića.

Rukopis je podeljen u dve obimne celine: (1) hroniku sela i (2) rodoslove starinaca i kasnije doseljenih porodica u naselju koje pripada Opštini Rakovica, u sastavu Beograda.

Obe celine skladno se dopunjuju i odraz su želje autora da se ispoštuju Uputstvo Odbora za proučavanje sela SANU i druge preporuke za pisanje ove vrste istoriografske literature.

Bogata istorija Resnika, prikazana kao hronika sela od vajkada do danas, podeljena je u dvadeset odredničkih poglavlja, lepo i slikovito obrađenih, sa udžbenički preciznim opisima svih značajnijih dešavanja u ovom nekada tipično seoskom naselju šumadijskog varijeteta, a danas jednom od većih urbanih sredina Beograda.

Opšta karakteristika prikaza svega relevantnog za naselje (podeljenog u dvadeset posebnih celina koje ipak čine jedinstveni rukopis) jeste preciznost prikaza ljudi i događaja od najranije prošlosti, geografskog položaja, stanovništva, životnih uslova, preko narodnih i porodičnih običaja, verovanja i etničkih vrednosti, u istrajavanju na veri i duhovnom srodstvu, preko ishrane i higijene do privrede i sudbinskih potreba da se učestvuje u oslobodilačkim ratovima. Pored svega, poseban akcenat je na „savremenijim” temama: društvenim i političkim prilikama, razvoju infrastrukture, zdravstvenoj zaštiti ljudi i stoke, školstvu, kulturi, sportu, društvenom udruživanju, lokalnoj samoupravi, groblju kao neminovnom večnom staništu.

Drugi deo ovog obimnog rukopisa su Rodoslovi familija starinaca i novodoseljenih porodica, što predstavlja posebnu vrednost ovog istoriografskog dela. To je izuzetno kuražno započet i, nadam se, uspešno okončan posao, koji je zahtevao mnogo truda, strpljenja, a posebno odgovornosti za sve napisano, za svakog imenovanog pojedinca i porodicu.

Sagledavajući sve urađeno, nameće se zaključak da je na autorima značajno veća odgovornost za napisano i objavljeno u ovom drugom delu rukopisa hronike Resnika.

Rukopis u osnovi predstavlja studiju sa sadržajima istoriografije, sociologije, antropogeografije, etnologije, demografije i privrede.

Svi uključeni u pripremu rukopisa zaslužuju puno uvažavanje i poštovanje.

Sa zadovoljstvom ocenjujem da je rukopis hronike Resnika jedan od boljih u Ediciji „Hronika sela“, pa predlažem da se objavi i uvrsti u ovu Ediciju.

2. aprila 2015. godine

Nikola Vladisavljević