Na naše prostore najčešće su se doseljavali mlađi ljudi bez porodica. Obezbeđivali su sebi najpre stambene i druge objekte, zemlju za obrađivanje i nešto stoke, pa tek onda zasnivali porodicu. Ženili su se devojkama iz Resnika i obližnjih sela – Rušnja, Kneževca, Belog Potoka, Pinosave…

Porodice su nekada imale veći broj dece, najmanje dvoje-troje, pa i do desetoro, a odrastanjem i njihovom kasnijom ženidbom ili udajom domaćinstva su se uvećavala, prvenstveno u zavisnosti od broja muške dece, jer su ženska deca udajom odlazila u kuće muževa. Rađalo se mnogo dece, između ostalog, i stoga što je zemlje bilo mnogo, a radne snage malo. Tako je od jedne porodice sa dva člana nastajala familija već u drugom kolenu. Do deobe svi članovi šire porodice živeli su u jednom domaćinstvu – zadruzi. Moglo ih je biti i do trideset, a u zadruzi se ostajalo sve dok se ne obezbede kuće i dovoljno zemlje za svaku porodicu.

Što se potreba tiče, porodična zajednica je bila dovoljna sama sebi. Proizvodila je sve što joj je bilo potrebno za život – hranu, obuću, garderobu i slično. U kupovinu se išlo retko, i to za nabavku luča za osvetljenje ili petroleja, soli, bakarnog posuđa i nekih retkih stvari za ostale kućne potrebe.