Priredila: Jasmina Perović
konsultant: Snježana Vukmirović
saradnici: Verica Milovanović, Milan T. Nedeljković i Goran Nedeljković
Razvoj škole i školstva u Resniku je nezaobilazni segment ove Hronike. Osnovana još daleke 1870. godine, resnička osnovna škola je dugi niz godina, bolje rečeno decenija, bila jedina obrazovna i kulturna ustanova u naselju.
Sam razvoj škole imao je velike uspone i padove, a prolazio je i kroz mnoge istorijske lomove i obnavljanja. Ipak, škola je uvek bila rasadnik znanja, kulture, stvaralaštva i svih pravih vrednosti, lučonoša koja je svakako doprinela ukupnom društvenom razvoju Resnika.
Građu za buduću monografiju škole, a sada deo ove Hronike, potražili smo u Letopisu škole koji je, nažalost, vođen tek od 1958. godine. Prvi letopisac je bio učitelj Aleksa Šegović, koji čak i nije radio u Resniku, a kasniji letopisci bili su nastavnici škole. Međutim, prilikom pisanja letopisa nastavnici se nisu vodili određenom metodologijom tako da su podaci koji su unošeni u ovaj dokument često nepotpuni, uočene su nedoslednosti u izboru tema o kojima se pisalo, i one su bile uglavnom stvar izbora samog autora letopisa. Zato su u pojedinim periodima izostavljeni vrlo važni podaci koji se tiču pojedinih oblasti iz života škole. Sama škola nema svoju monografiju, iako je zavređuje, pa smatramo da će ovaj naš prilog Hronici Resnika biti motivacija nekom nastavniku da se prihvati tog ozbiljnog i odgovornog posla.
Nadamo se da nam naši čitaoci neće zameriti na metodološkim nedostacima, na izostavljanju mnogih imena nastavnika ili učenika koji su bitno obeležili periode razvoja same škole. Taj problem bi trebalo da bude prevaziđen nekom budućom knjigom o školi. Smatramo da će savremenom čitaocu biti zanimljiv ovaj tekst, pošto je malo meštana Resnika koji poznaju razvoj škole od njenih početaka do danas.
Vredelo je …
„Treperi breza mirisom septembra i mrsi kosu nestašnom dečaku. Muzika vetra zvonku graju dopunjuje.
U jednu pesmu slilo se sve. I uzdah mlade učiteljice što prvi put stupa u učionicu. I od tog dana, dalekog, a tako bliskog, živi novim životom darivanja bez kraja. I primanja unedogled.
Ispred učionice prestaje sve. U učionici počinje sve. I traje. Kao bezbroj zvezdica trepere oči znanja željne.
Treba doživeti poglede mališana tako bistre i naivne, tako željne i iskričave – osetiti nevidljivu nit što ih neraskidivo veže za ceo život, za učitelja, prvu osobu koja u školi staje pred njih i počinje grandiozno delo – stvaranje čoveka.
Prvi rasklimani zub i prva suza zbog previsoke stolice, i rumenilo na obrazu, i nestašni čuperak i utrnuli prstići – sve to se prepliće sa prvim slovima, rešenim problemom, drugarstvom.
Učitelj nije za ocene samo, za jedan dan i godinu jednu. Učitelj je za ceo život.
Zna to učiteljica što već utabanim stazama korača i seća se breze jednog jesenjeg dana u jednom selu. Koliko puta je bila majka devojčici pocepane haljinice i nežna sestra što stihove piše. I naučnik koji sve zna, i čarobnjak da sve može, i vila da svuda stigne, i učiteljica da uči i voli. Jer učitelj nije za jedan dan, za ocene samo i godinu jednu.
Učitelj je za ceo život!
I dok gricka posnu koricu hleba, smeši se učiteljica u penziji plavokosom dečaku. Dok čeka u redu za hleb crni – sećanja se bude. I srećna je! Jer njeno je delo most na reci. I soliter u gradu. I virtouz na violini. I pilot u visini. I ložač kraj kotla. I ugalj u kotlu. I glumac u pozorištu. I čistač na ulici. Sve je to njeno, i zna da je vredelo izdržati. Ne pokleknuti pred potcenjivačkim pogledom, pred omalovažavajućim odnosom birokratije, ucenama gazdarica i sitnišem u džepu.
Možda će ovo pomoći nekoj mladoj učiteljici koja, ustreptala, praćena šumom breza, prvi put ulazi u učionicu.“
Vredelo je …
(Nepoznati autor)
Poznato je da je u Srbiji pod Turcima bilo vrlo malo pismenih ljudi. Prvi pismeni ljudi bili su sveštena i lica pri manastirima. Stanje se počelo postepeno menjati tek za vreme Prvog i Drugog srpskog ustanka dovođenjem pismenih ljudi iz srpske Vojvodine, koja je bila pod Austro-Ugarskom. I same vođe i čelnici ustanka bili su ili potpuno nepismeni (knjaz Miloš) ili su znali samo da se potpišu. Znanje se sticalo radom i iskustvom i usmeno prenosilo na zborovima i slavama, na prelima i poselima, često uz gusle kraj ognjišta. Prve škole bile su privatne, u imućnijim kneževskim, kmetovskim i trgovačkim kućama. Godine 1820. u Kneževini srpskoj bilo je svega oko 20 škola, a 1836. godine bilo ih je 72.
Otvaranje osnovnih škola išlo je dosta sporo, i one su, čini nam se, pre i više otvarane u unutrašnjosti nego u najbližoj okolini Beograda. Među prvim školama u bližoj okolini Beograda pominju se škole u Ostružnici, u Ripnju, iz vremena Prvog srpskog ustanka, pa one osnovane tridesetih godina i kasnije (Vrčin 1836, Resnik i Rušanj 1870, Beli Potok 1873. godine). Najkasnije škole su dobili Zuce 1901, Pinosava i Banjica 1907. godine i Rakovica posle Prvog svetskog rata.
Ovako kasno osnivanje škola, pored nedovoljne brige i materijalnih mogućnosti vlasti, svakako je posledica i nedovoljnog interesovanja ondašnjih meštana. Otuda dugo nije bilo pismenih ljudi ili su bili vrlo retki, a o višim školarcima, trgovcima, zanatlijama i slično tada se nije moglo ni misliti, iako nam je Beograd bio nadohvat ruke.