Nasuprot nekim osobinama koje možemo smatrati nepoželjnim i lošim, naš narod karakteriše mnoštvo pozitivnih moralnih i etičkih vrednosti.

Poštenje

Ipak, opštu atmosferu u selu odlikovalo je poštenje, stari patrijarhalni moral, kako se to još naziva. Dovoljno je navesti da se vinograd ili bostan skoro nije ni čuvao, a da pri tom nije bilo štete. Desi se da se ubere grozd, kruška ili jabuka, ali nije bilo veće pljačke, na primer, da se povadi krompir ili obere paradajz, višnja i slično. U takvim prilikama čestitosti i otvorenosti, i imovina u domaćinstvu bila je mahom otvorena. Ključ je, bar u prvim posleratnim godinama, bio misaona imenica. Tek novije građevine imaju i ključeve za kuću. Ambar, koš, štala, kokošinjac, ako ga je bilo, jer je živina spavala na dudu, krušci ili nekom drugom drvetu – nisu znali za zaključavanje.

Poslušnost

U porodici su harmonija i poštovanje starijih pokazatelji moralnih vrednosti u selu. Roditelji su u najvećem broju slučajeva imali odlučujuću reč i njihova htenja su poštovana i izvršavana bez pogovora. Nije to uvek bilo lako, ali se podnosilo. Nije bilo „eksplozija“ koje bi razarale porodično tkivo. Takvi primeri vrhunske moći roditelja ili starešine zadruge bili su mnogobrojni, važili su za skoro svaku kuću. Deca su bez pogovora slušala sve, a mlađi starije koji su odlučivali o svemu. Uz veliko i dužno poštovanje, u svemu se znao red i hijerarhija.

Skromnost

Ova osobina je bila vrlina tadašnjeg sveta, a ogledala se u svemu: u hrani, odevanju, piću, pa i u veselju. Sve je ovde dovedeno u sklad: mogućnosti i potrošnja, potrebe ukućana i pojedinaca u kući. Ličnost će biti gospodar prvo sebi; uvek se, i kad je najslađi zalogaj, pomisli i na ostale koji nisu jeli, pa i na psa koji pred vratima čeka večernju koru hleba, na svinju koja u oboru grokće i čeka na otpatke u pomijama. Dakle, vrhovni princip je umerenost, usklađenost potreba i interesa, solidarnost sa svima u zajednici.

Kulturne vrednosti običaja

S doseljavanjem na ove prostore, pa i u Resnik, stizali su i različiti običaji, verovanja i praznoverice iz krajeva odakle su naseljenici dolazili, a običaji zatečenih familija prihvatani su kao zajednički. Jedino je krsna slava ostajala ista kakva je bila i u starom zavičaju doseljenika. Mnogi običaji su imali, a i danas imaju, dobre strane (za unapređenje zdravlja, ishrane, higijene), jer se za praznike, koji su svetkovani, kuća morala okrečiti, oprati, očistiti, urediti dvorište, staje i drugi prostori. Čeljad i odrasli su se kupali, šišali, oblačili čistu i novu odeću. Za praznike i druge proslave u selu nije se radilo u polju, niti „u ruke“ (ženski rad), te im je to vreme dobro došlo da se malo odmore od teških fizičkih poslova. Za te dane je pripremana i najbolja hrana.

Običaji kojih su se naši preci pridržavali i koje su s kolena na koleno prenosili, imali su u sebi i elemente kulturnih vrednosti. Doprinos negovanja tih običaja je višestruk. Okupljanje meštana je imalo za svrhu učenje određenih veština i prenošenje iskustva, razgovor i razmenu informacija i saznanja o svim zbivanjima u selu, ali i u drugim selima odakle su gosti dolazili. Zadovoljavali su svoje kulturne potrebe slušanjem narodnih pesama, učenjem novih zabava, igranjem u kolu i drugim dešavanjima na seoskim slavljima.