Govor u Resniku, naglasak i izgovor reči gotovo su isti kao i u obližnjim selima i drugim krajevima Šumadije. Ranije su postojale blaže razlike u naglasku, recimo, između naših žitelja i Belopotočana, Pinosavaca, Žarkovaca ili Rušanjaca. Ovo je naročito bilo izraženo kod najstarijih žena, koje su u govoru imale duži i otegnutiji naglasak. Doskora su se mogle čuti i neke nepravilnosti u izgovoru, na primer: bide umesto bude, parcov umesto pacov, Biograd umesto Beograd; ređa upotreba slova f i h, te venjer i vamilija umesto fenjer i familija, Mikailo umesto Mihailo i dr.; greške u padežima i glagolskoj promeni i sl. Skraćenice muških imena završavaju se nastavcima koji imaju imenice ženskog roda, pa Radomira, Radisava, Radoslava zovu Rada, a ne Rade; Milisava, Milovana, Milorada Mila, a ne Mile; Dragomira, Dragoslava, Dragutina Draga, a ne Dragi itd.

U govoru su vrveli turcizmi, germanizmi, ali je bilo i varvarizama. Kao i danas, često su se mogle čuti tuđice poput odžak, pendžer, uzvariti, đuvegija, vrtalj, provodadžija, delija, begenisati, džakati, pa i džoknuti umesto popiti, kusnuti, i slično. Turcizmi su bili u upotrebi i za oznaku najmilijih, samo kad imaju značenje turskih seoskih bogatašaposednika. Tako su mnogi do danas zvali svoje očeve „ága“ (sa dugouzlaznim akcentom na prvom slogu), a snahe su svoje devere zvale „spaija“ i slično.

Ogromno bogatstvo reči je vezano za sprave, alate, materijale, pa su tako samo za kola i delove na njima figurirali i ovi nazivi: jaram, ruda, obrtnjak, srčanica, spica, naplatak, glavčina, kamisla, začenica ili zastavnica, kanate, dušema, lotre, šipile, birnice i druge reči.

Posebnu boju govoru u Resniku i okolnim mestima davale su psovke, često i žestoke, ali i kao šala, pa i tepanje. Tako se u psovci pokretalo sve najrođenije: majka, sestra, familija, ali i kolevka, sisa materina. Gnev nije štedeo ni najveće svece ni crkvene trofeje, kao u primerima kad se psuju i Bog i Bogorodica, Hristos i njegovo telo, slava i svetitelj, ali i ikona, varzilo, oltar i slično. Najteže je ipak bilo kad se psuje lebac, panaija, krv i dr.

Neki su po psovkama poznati, u psovci su prosto nalazili nadahnuće, nisu vulgarni i trude se da budu duhoviti, pa onima koji ih poznaju njihove psovke nisu uvredljive i ne smetaju, štaviše, ponekad budu i simpatične.

Žene su ranije ređe psovale, što nije slučaj u novije vreme. Budući podređene, one su se ili umiljavale ili su klele.

Tepanje u oslovljavanju naročito je bilo karakteristično za snahe kad su ulazile u muževljevu kuću. Onda su one nalazile najlepše reči za devera i zaovu da bi se što pre srodile, izjednačile, a već svekra i svekrvu su zvale kao i sin što ih zvao – mama i tata. Devera bi zvale: batica, naravno sa kratkim akcentom na pretposlednjem slogu, golub i baica, gospodstveno pisar, za zaove je bilo puno lepih imena kao: seja, varoška, rođa ili rođenka, golubica, šećerka, pisarka, jedinka i dr.

Međutim, kletve su najsrčaniji izraz u životu žena. One su preko njih izražavale svoje trpljenje, svoj bol i svoju nemoć. Neke od tih kletvi izlazile su iz celog bića njihovog, iz punih grudi, iz utrobe, i potresale sve, i onog kome su namenjene, ali i onog koji kune. Evo nekih od njih: Žignulo te posred srca! Usta ti se na potiljak obrnula! Oči ti ispale, dabogda! Creva ti se zavezala majci! Aram mu bilo što je pojeo! Dabogda otišo u ludu kuću! Jevtika te udavila, dabogda! Seme ti se zatrlo! Okamenio se majci! i druge, još žešće i jače. Ali, uz kletve idu i mudri izrazi puni života koji su se samo tu mogli čuti. Stari ljudi „kleli“ bi decu rečima: „Da Bog d۲ da i vi ostarite kao ja“; „Setila se prelja kudelje uoči svete nedelje“ ili „Da je tkati ko zijati, i zec bi gaće nosio“; „Nek je od kolena, pa nek je do kolena“…