O vremenu prispeća prvih doseljenika, osnivača postojećih starih familija, nema tačnih podataka. Najverovatnije je da je to bilo za vreme seoba krajem 17. i u 18. veku, nastalih u vreme i nakon austrougarsko-turskih ratova (1688–1690, 1718–1739. i 1789–1792. godine) i kasnije, za vreme i posle srpskih ustanaka u 19. veku. Raniji stanovnici su, verovatno, u tim ratovima napustili svoja ognjišta, stradali od masovnih pojava raznih zaraznih bolesti (kuga, tifus i dr.) ili se kao malobrojni utopili i izgubili među došljacima, ne ostavivši nam vidnijih tragova svog postojanja.

Kada je profesor Rista Nikolić, đak velikog naučnika Jovana Cvijića, krajem druge polovine 19. veka (1897–1900) vršio antropogeografska ispitivanja porekla porodica u okolini Beograda, o poreklu stanovnika zabeležio je ovo:

Poreklo stanovnika

Razne su oblasti iz kojih su doseljeni stanovnici u današnjim selima okoline Beograda. Prema njihovom različitom poreklu, izdvajaju se dve grupe sela u okolini beogradskoj. Jednu grupu čine sela u kojima je stanovništvo poreklom iz istočnih i jugoistočnih srpskih krajeva, tj. iz istočne Srbije, iz jugoistočne Srbije ili današnjih novooslobođenih krajeva, iz Stare Srbije do Kosova i iz Makedonije. U ovu grupu spadaju poglavito najmlađa sela u okolini Beograda kao: Banjica, Jajince, Veliki i Mali Mokri Lug, Rakovica, Vinča, Boleč, Leštani, Veliko Selo, Slanci i Višnjica. Stanovnici ovih sela su vrsni proizvođači voća i povrća.

Drugu grupu čine sva ona sela u kojima je stanovništvo poreklom iz Šumadije ili iz južnih, jugozapadnih i zapadnih srpskih krajeva, tj. iz severozapadne Stare Srbije (sa Kosova i Metohije), iz oblasti stare Raške (poglavito od Sjenice), Crne Gore, Hercegovine, Bosne, Dalmacije i iz jugozapadnih i zapadnih krajeva današnje Srbije. Tu spadaju sela: Resnik, Beli Potok, Kneževac, Zuce, Rušanj, Ostružnica, Zaklopača, Vrčin, Ripanj, Kumodraž, Boleč, Begaljica i sva ostala šumadijska sela: Mala Ivanča, Popović, Parcani, Lisović, Baćevac, Draževac, Rogača, Drlupa, Sibnica, Koraćica, Dubona, Senaja i dr. Prvih devet sela u geografskom pogledu pripadaju široj okolini Beograda, jer su sva severno od poznatog razvođa, koje čini severnu granicu Šumadije prema okolini Beograda. Prema tome, antropogeografska granica Šumadije na severu prelazi geografsku – dopire do ispod Beograda.

Poreklo stanovnika u Resniku

Priča se da su najstarije familije u ovome selu:

Jeličići i Ćalići, čije je prezime danas Petrovići. Za njih se ne zna otkuda su došli. Slave Sv. Jovana. Njihova prva kuća je bila blizu današnje česme, za koju vele da je starija od sadašnjeg sela i od tih Petrovića; blizu nje je doskora bio veliki brest. Oko te česme bile su i kuće najstarijih porodica u selu.

Posle njih po starini dolaze: Zarkulovići, koji su izumrli (Dača Damjan). Za sve ostale porodice zna se kada su deseljene.

Aleksići, koji se danas zovu Nedeljkovići, Paunovići, Manojlovići i dr., poreklom su „Kosovci“; došli sa Kosova (pre 120 godina) zbog zuluma; slave Sv. Nikolu.

Rnjići po starom prezimenu, a sada Matići, došli iz sela Levaja, koje je, vele, u užičkome ili rudničkome okrugu. Predak im ubio Turčina i ovamo pobegao još pre 120 godina; slave Đurđevdan.

Kumrići, koji se danas zovu Markovići, Miljkovići, Radojčići, Vićentijevići, Jankovići, Radovanovići, Živojinovići i dr., poreklom su iz Bojkovca, koji je, vele, u okolini Aranđelovca; slave Sv. Arhanđela.

Mitrovići ili Ča-Jocini ne zna se odakle su; po pričanju nekih, liče da su Kosovci, slave Mitrovdan.

Milovanovići – došli iz okoline Vranja.

Filipovići – iz Levaja. Njihovog je pretka Filipa doveo Ivan Rnja. Slave Sv. Nikolu.

Adžići po starom prezimenu, a sada Jeremići, Marinkovići i dr., vele da im je predak bio po poreklu Vlah – Rumun, samo se ne zna otkuda je. Kad je došao, u selu je bio spahija koji mu je dao jedan deo zemljišta – „ključ“ – koji je on iskrčio. Slave Sv. Nikolu.

Radojčići su, po pričanju nekih, iz Boljevca (u Sremu), a A. V. Bogić zabeležio je ovo o njima: „A porodica sadašnjih Radojčića vele da je postala od nekog Madžara, koji je odavno prebjegao iz austrijske vojske, pa se ovđe nastanio i izrodio pet sinova“.

Milićevići ili Prorokovići (Prorok Mitar) po starome prezimenu, a sada Mijajlovići (1k), poreklom su iz Atenice (Dragačevo). Njihovog pretka (dedu) dovela je majka otuda, pošto se u ovom selu preudala u Prorokoviće. Vele da ima 100 godina kako im je ded došao „ozgo“. Onda je u selu bilo 15–20 kuća i selo je imalo spahiju, koji je davao zemlju doseljenicima. Sada slave Sv. Arhanđela, a slava Prorokovića je Đurđevdan.

Milenkovići, staro prezime, danas Miljkovići, poreklom su iz „Arnautluka“, od kojih im je praded došao; po majci su Kumrići. Slave Sv. Jovana.

Srećkovići, staro prezime, danas Živojinovići, Gajići i dr., vele da su po poreklu „Bošnjaci“, mada su Srećko, Gaja i Mijajlo rođeni u Guberevcu, a imaju svoje rodove u Beljini (kosmajski srez). Slave Sv. Trifuna.

Polugići, staro prezime, a sada Trivunovići, Milići – poreklom su iz okoline Čačka. Slave Sv. Luku.

Šargići su po poreklu Sjeničani. Tamo im je ded, Kara-Radovan, bio stočar, pa, vele, naiđe Turčin na stoku, psi pojure na Turčina, ovaj ubije psa, a Kara-Radovan ubije Turčina i zbog toga pobegne. Potera svu stoku sobom, proda je putem i sa porodicom dođe u Kneževac i tu poče nadničiti kod Turaka. Njegov sin Ilija (ded starcu Jovanu Šargiću, koji ima 84 godine) dođe iz Kneževca u Resnik i oženi se iz porodice Filipovića. Kada je on došao, u Resniku je bilo 17 glava vojnika, koji su vojevali, a manje kuća; zatekao je sve dosadašnje pomenute porodice. Od tog Ilije vode poreklo svi Šargići.

Nikolići (Radivoje) poreklom su od „Karanovca“ (Kraljeva); došao im praded Rista sa sinom Nikolom zbog siromaštine; tražio bolje i pitomije mesto.

Sremčevići ili Marjanovići, Jovanovići, Simići – iz Srema (iz Boljevca). Jovan i Živan, čiji je otac bio Sima, dođu u Resnik i nastane se, a Stojan i Aleksa, koji su im bili braća od strica, ostanu u Beogradu. Imaju rodove u Sremčici. Slave Sv. Arhanđela.

Mitići – došli su za vreme Kara-Đorđa iz Vrbice blizu Aranđelovca; slave Sv. Nikolu.

Anokići po starini, a sada Nedeljkovići – poreklom iz okruga čačanskog; slave Đurđic.

Tacići – iz Ostružnice, došli pre 90–100 godina. Njihov je, vele, deda Tanasije (Taca) gonio i ubijao Turke u društvu sa Đorđem G. Vojinovićem iz Železnika. Slave Sv. Alimpija.

Đurići („Đuro Bugarin“) – od Leskovca. Njihov je predak pre 70 godina došao u selo kao dunđerin i tu se nastanio. Slave Sv. Stevana.

Jankovići (Mladen) – predak im pre 60 godina pravio ćumur, pa potom kao mladić služio u selu i tu se oženio. Slave Sv. Nikolu.

Joksimovići (Vićentije) – vode poreklo od pastorka koga je majka pre 60 godina dovela iz Žarkova, pošto se preudala u Resniku. Slave Vrače.

Ignjatovići – došli pre 150 godina od Prijedora u Bosni ili iz Kostajnice; slave Sv. Nikolu.

Ristići – pre 40 godina došao im predak Stevan Moravac iz Loćinke (srez belički) da služi u selu, gde je i zaostao. Slave Đurđic.

Jovanović Marko – iz Bela Potoka, došao pre 40 godina, slave Sv. Mratu.

Brkljači – iz Like, vele iz mesta Zrmanje; došli pre 30–40 godina zbog siromaštine. Slave Sv. Jovana.

Martić Nikola – iz Like pre 20 godina došao kao dovodac; slavi Sv. Jovana.

Bogić Milivoje – iz Stragara. Pre 20 godina služio u selu i potom zaostao kao dovodac. Slavi Sv. Nikolu.

Bogić Petar („Šojka“) – iz Banata, došao pre 18 godina. Slavi Đurđevdan. Zemljodelac.

Novijih doseljenika nema mnogo, kao u ostalim okolnim selima: Kneževcu, Železniku i dr. Zbog toga i vele da u Resniku ima više domorodaca – Šumadinaca no drugih.

Kad su se prve porodice doseljavale, sva je okolina sela Resnika bila zarasla u gustu šumu; svuda bio „gložđak“ – trnjak i šuma. Stanovnici nisu bili nikada na miru, već su neprestano gonili Turke, sačekivali ih po šumama i ubijali. Tu su šumu pri dolasku krčili, najpre Elezovac, pa zatim šumu prema Kneževcu, Pinosavi i drugim selima.

Za vreme bežanije (1813. godine) svi su bežali „preko“ i potom se vratili, ali su mnogi tamo zaostali, te i sada znaju za svoje srodnike u Zemunu, Surčinu i drugim mestima.

Dolazak Martića u Resnik po pričanju starih Resničana:

Nikola je bio sluga, vrlo lep čovek, pa je često radio kod Pante Radojičića (deda Radomira). Nikola je bio rodom iz Like, zbog toga su Martići nazvani Ličani. Odatle je proteran jer se u njega zaljubila ćerka austrougarskog komandanta. Pantina žena ga zbog njegove dobrote i bistrine oženi jednom udovicom iz Belog Potoka udatom u Mitroviće (Ćuparine), a Panta kao kmet opštine odredi mu opštinski plac pored stare opštine. Zbog svog porekla, njegov sin Živan i unuci Radoje i Radivoje imaju nadimak Ličani. Ne verujem da je neko od Martića unuka išao u Liku da vidi zavičajno mesto Martića, zaključuje sakupljač građe i inicijator rada na Hronici Živko Radojičić.

Najpouzdanije i najpotpunije podatke o žiteljima Resnika nalazimo u prvom državnom popisu iz 1863. godine. U Popisnoj knjizi stanovnika sela Resnika (Okružje – Beogradsko, Srez – Vračarski, 5. maj 1863. godine) popisani su domaćini (muške glave), nosioci porodica ili zadružnih domaćinstava, koji plaćaju porez, što je u ovoj Hronici navedeno u glavi Rodoslovi, gde se, pored ostalog, kaže:

„Popisna komisija je ustanovila kao što je ovdi izloženo da u selu Resniku imade 69 domaćinstava. Od toga duša muških imade 268, a ženskih 278. Vrednost imanja koje je popisano iznosi 8147 (osamhiljada stočetrdesetsedam) dukata.“

Godine 1850. izašao je Zakon o prezimenima. Tada su uzimana prezimena od imena svojih otaca ili su se uzimala druga prezimena. Iz gore navedenog popisa poreskih obveznika mnoga prezimena više ne postoje u današnje vreme kod starosedelaca, ali, isto tako, mnogih prezimena koja postoje u današnje vreme kod starosedelaca sela Resnika, nema u popisu iz 1863. godine. To se objašnjava navedenim zakonom o prezimenima, kasnijim doseljavanjem, udajom ili ženidbom čime se donosi novo prezime ili su usled ratova na ovim prostorima mnoga prezimena i ugašena ili su stanovnici otišli sa svojih ognjišta i naselili se u neka druga mesta.

Resničani u porti, 1922. godine
Resničani u porti, 1922. godine

Danas se pojedine porodice ili ljudi prepoznaju po imenima ili nadimcima svojih bližih ili daljih predaka, jer ima mnogo istih imena i prezimena. U ranijem periodu gotovo sve familije su imale svoje nadimke, koji u pojedinim slučajevima i nisu bili prikladni. Neki od ovih nadimaka su: Ćuparini, Ličani, Tujini, Cakarini, Rnjini, Žižini, Pantini, Đukini, Purovci, Radonjini, Miculini, Mauzerovi, Marčini…